Filip Višnjić 1767-1834

    "Opština Ugljevik smještena je na istočnom majevičkom pobrđu, u živopisnom krajoliku, tamo gdje ova čudesna i lijepa planina počinje spuštati svoje strane ka ravnoj Semberiji, svojoj posestrimi, sa kojom je vezana više nego sa bilo kojim drugim okolnim krajem. Središte opštine je grad Ugljevik, najosunčanije moderno uređeno naselje u Republici Srpskoj. To je zavičaj rudara i energetičara. Na istočnim padinama, na kraju opštinskog područja, odakle se kao na dlanu vidi ravnica između dvije rijeke i naziru se na obzorju vrhovi Gučeva, Cera i Fruške gore, smještena je Gornja Trnova, rodno selo velikana srpske književnosti - slijepog guslara i epskog pjesnika Filipa Višnjića. Tu na Vilića guvnu rođen je veliki pjesnik , koga poznavaoci poezije nazvaše srpskim Homerom. Bio je svjedog velikih istorijskih događaja značajnih za srpski narod i sve je to zabilježio u svojim neprevaziđenim epskim pjesmama.

   Majevičani i Semberci dostojno su se odužili svom slavnom zemljaku. Na kulturnoj manifestaciji "Višnjićevi dani" 1994. godine  u Gornjoj Trnovi postavljeno je spomen - obilježje na mjestu gdje je 1767. godine rođen Filip Višnjić. Svake godine u novembru, na Vilića guvnu drži se pomen i bjeseda slavnom guslaru."

Pasusi preuzeti iz "Privredne razglednice opštine Ugljevik"

 "Idući iz Donje Trnove, na samom ulazu u Gornju Trnovu, kraj puta Suho Polje - Priboj, uzdiže se ogoljeli brežuljak, ispod kojeg je močvarna udolina, naslonjena na Trnovsko polje, koje se u blagom nagibu spušta prema sjeveru. Tu, na brijegu, je bila Vilića kuća a močvarno udubljenje sve do drugog svjetskog rata Trnovci su zvali Vilića jezero.

    Četiri brata- Đorđe, Marko, Lazar i Luka, imali su veliki ugled u selu Trnova. postojeći stanovnici su ih smatrali starincima. Vilićima je to obezbjeđivalo nasljeđivanje velikih zemljišnih posjeda što su im prve turske vlasti priznavali i na njih im bile izdale "temesuća" (pismene potvrde). Na tom brežuljkui, u toplom Vilića domu, oko 1767. godine supruga Đorđa Vilića rodila je muško dijete. Vilići krstiše sina i dadoše mu ime Filip.

    U Trnovi bijaše običaj da ljude ne zovu postojećim krštenim imenom, nego imenom sredine po kojem su bili više poznati, ili je, pak, na taj način trebalo zaturiti trag nekakvom dugu i turskim vlastima, a vrlo često to je bilo iz milošte, ili iz podsmijeha. Mariju, suprugu Đorđevu, zvali su Višnjom, a Đorđa Stojanom. I Filipa neočekivano prozvaše Višnjićem, po majci.

    Ubrzo poslije Filipovog rođenja, umrije mu otac Đorđe (Stojan) Vilić "onako kako samo seljak umire - dođe prozebao iz planine ili s reke, i zanemogne, za dan - dva ga nestane kao iščupanog drveta ili otuđenog marvinčeta..." U selu umiru i drugi. Taru bolesti, guši neimaština, a zulum turski sve je nepodnošljiviji. Višnja, majka Filipova, preudade se u Međaše, blizu Bijeljine, i odvede četverogodišnjeg sina. Viliće pritisnu neka tegoba, jer porodična zadruga se, eto, poče osipati - Đorđe umrije, a Višnja i Filip napustiše ognjište. U Međašima, Filip u osmoj godini života obolje od velikih boginja. Bilo je to oko 1775. godine, kada su u Semberiji i na Majevici harale razne bolesti. I Filip tada doživje tragediju: lice mu ostade rošavo a oči usahnuše - vid je Filip izgubio. Rodni zavičaj ga je privlačio i on je, pipajući put, često išao od međaša do Srpske Trnove. Ali, i to mu, na žalost, turski silnici uskratiše. "Avgusta 1787... Vilića kući u goste dođoše Turci - dva ugledna zvornička bega. Dođoše onako kako je to već običaj bio, po pravu pravovernog na gozbu i pijanku. Ali se na tome ne zaustaviše... Nasrnuše na Đurđiju, Ženu Luke Vilića. Obraz Vilića nije mogao da podnese sramotu. Muškarci se sjatiše i - pobiše begove. Međutim, brzo stiže odmazda. Naoružani Turci pohvataše sve muškarce Vilića, "pa u Zvornik Marka i Lazu obese, A Đurđina muža Luku i sina Božu poseku..."

    Ugasi se Vilića ognjište, zatravi njihovo dvorište. Slijepi Filip više nije imao rašta da dolazi u Srpsku Trnovu. A kad mu iste godine (1787) ili nešto kasnije, umrije i majka, oštroumni slijepac osjeti da mu nije mjesto u međašima, kod poočima. Ostade mu još jedino bijeli svijet. Ali, kako i kuda je mogao taj ubogi čovjek - bez vida i novčanih sredstava? On je već tada znao da gusla i lijepo pjeva. I to bijahu krila koja našeg Filipa u svijet daljina  ponesoše. 

    Prvo je hodao po semberskim selima i vrlo često svraćao u dom Ive Kneževića. A onda, krenu dalje. Preko Čelića, Gradačca, Dervente, Doboja, Tešnja i Kotor- Varoša, stiže u Banja Luku. U drugom svom pohodu, polazeći iz Međaša, on posjeti Bijeljinu, Lopare, Tuzlu, Maglaj, Žepče, Vranduk, Travnik, Busovaču, Visoko i Sarajevo. Ali, najduže putovanje svakako je bilo od Semberije uz Drinu, preko Crne Gore do Skadra, u Albaniju.

    Na tim dugim bespućima, slijepi guslar je imao i mnogo nevolja. A kako da ih i ne bude, kada je prolazio kroz besputne krajeve gdje su gotovo bili isti i zvjeri i ljudi u čijim se rukama nalazila vlast. Osakaćena dva prsta na desnoj ruci, velika brazgotina preko obraza i donja polovina odsiječenog lijevog uha, najuverljivije potvrđuju nečiju svirepost iskaljenu nad slijepim gusarom.

    Zaustavljajući se u određenim mjestima, Filip je uz gusle pjevao. Slušali su ga čobani, srpska raja, pa i Turci.

    U svojoj 31. godini Filip se oženio. Nasta (zvali su je Bijela) iz ugledne kuće Čukovića iz Mrtvice, udala se za guslara - prosjaka i rodila šestoro djece. Slaba ishrana učini svoje. Na rahitičnu djecu bolesti navališe i ona počeše da umiru.

    M. Panić Surep je zabilježio da su u Filipa 1813. godine bili živi samo desetogodišnji sin Ranko i tek rođena kćerka Milica koju prozvaše Mandom.

    Vučen željom da pjevanjem doprinese borbi srpskih ustanika i da se skloni od Turaka, Filip je sa knezom Ivom Kneževićem 1809.godine prešao Drinu. Poslije kontakata sa ustanicima i boravka u njihovim rovovima, slijepi pjesnik i guslar je 1813. godine sa svojom porodicom, ženom i dvoje djece, prešao u Srem, gdje se nastanio u selu Grku (sadašnje Višnjićevo). U Grku je provodio samo zime, a sve preostalo vrijeme je putovao širom Srema, Bačke, Banata i Slavonije. Obišao je mnoge manastire i sve veće gradove u ovim oblastima. Umro je 1834. u šezdeset sedmoj godini i sahranjen na paorskom groblju u Grku. Ubrzo su mu umrli i kći Manda i sin Ranko, Po Filipovom zavještanju, sahranjeni su kraj njega: "Neka je kost do kosti, deco!"

    U Višnjićevu je 1887. godine podignut granitni spomenik pjesniku, gdje su pored ostalog, uklesani i stihovi Zmajeve prigodne pjesme:

"Blago grobu i u tami što se sjaji

Gde kandilo pripaljuju naraštaji

Kandilo je žar, što Srpske grude krasi,

Višnjić ga je čuv'o da se ne ugasi.

Mi ti grobu kamen dasmo, to možemo,

venac pravi tvojoj slavi jošte dugujemo."  

Pasusi preuzeti iz knjige: "Donja Trnova- Monografija"

Maksim Đurković1880-1930

    Poslije Filipa Višnjića, Maksim Đurković (1880 - 1930) je druga ličnost iznjedrena u ovom siromašnom i po dugogodišnjim nevoljama poznatom selu Trnova. Maksima, u vrijeme austrougarske tiranije, seljačke mase u Bosanski sabor dovedoše gdje će toj silnoj carevini staviti do znanja da su bosonogi, i u opanke obuveni, seljaci snaga od koje moraju drhtati duše vlastodržaca. 

    Politička karijera Maksima Đurkovića započinje u vrijeme kada Austro-Ugarska svojim nasilnim aktom 1908. godine anketira Bosnu i Hercegovinu. Uznemireni i potreseni bosansko-hercegovački patrioti sakupiše svu građansku hrabrost i otvoreno istupiše protiv toga čina. Među njima je i Maksim Đurković sa svojim najbližim drugovima.

    Opšte stanje u aneksiranoj Bosni i Hercegovini se sve više komplikovalo pa drastične policijske mjere nisu bila garancija sigurnog i stabilnog poretka. Izlaz je, pored ostalog, tražen i u uspostavljanju Zemaljskog bosanskog sabora za koji su izbori raspisani početkom 1910, a 15. juna iste godine, Sabor je otvoren. U takvim političim previranjima u Bosni i Hercegovini na političku scenu stupiše mladi ljudi koji povedoše otvorenu revolucionarnu akciju. Bogdan Žerajić je tih dana kod Careve ćuprije pucao na zemaljskog poglavara Varešanina i vjerujući da ga je usmrtio, ubio je i sebe. Po svojoj upornosti i odvažnim istupanjima Sabor i Srpski klub potresa hrabri Zmijanac - Petar Kočić.

    I dok je drugo zasjedanje Sabora prošlo u trzavicama, neslaganju i međusobnom optuživanju, u narodu su se zapazili plodovi kočićevog djelovanja. Srpski klub je pokazivao sve veće slabosti, pa se oko Kočića okuplja progresivna grupa poslanika i preuzima bitku, ne samo protiv austrougarske uprave nego i protiv svih ljigavaca i skutonoša vlasti. "Interesovanje naroda za prilike kod Srba poslanika izrazilo se krajem 1911. godine kada je u naknadnim izborima za izborni srez zvornički, vlasenički i srebrenički težak Maksim Đurković pobjedio Atanasija Šalu, zvorničkog kandidata Srpskog kluba."

    Kada je umro Milan Maksimović, poslanik za srez Zvornik, Vlasenicu i Srebrenicu, Srpski klub, podržavan uglavnom od srpske čaršije i njenih najbogatijih predstavnika, kandidova za svoga poslanika "Atanasija Šalu, veleposjednika i tada vodeću ličnost" toga kluba. Ali se protiv te kandidature uzbuni cjeli ovaj kraj. Planuše vatre na visovima i ču se glas težački, zvonki, odlučni: "Nećemo!"- vikali su na skupovima. "Hoćemo svoga čovjeka- težaka da rekne onoj austrijskoj gospodi ko smo i šta želimo«. U Kozluku i Tavni, održa skupštine i saopšti ime svoga kandidata - Maksima Đurkovića, tihog i povučenog, radnog i u svemu pravičnog čovjeka. Mika Vidaković iz sela Bjeloševca na zboru u Kozluku upozna prisutne da je kandidat »završio osnovnu školu u Tavni, a ralo i volovi bijahu njegova mladost«. I krenu glas o kandidaturi. Odluka tavnanske i kozlučke skupštine poče da stiže do svih seljačkih domova. Nikome nije smetalo što se Maksim tek počeo baviti javnim poslovima i što ga neki još nisu lično poznavali, znali su mu oca, pa se u narodu čulo: "Ako je na oca, dobar je"! I sve je dopunjavano saznanjem da je ovaj smireni seljak, podsjećajući na austrougarsku okupaciju, govorio kako je bosanskom narodu jedan jaram skinut s vrata, a drugi stavljen, jer Turci su otišli, a Švabe došle. U aneksionoj krizi, ne samo da je negodovao protiv okupatora, i organizovano djelovao ispoljavajući pritom i smjelost i vještinu. "Ovaj bistri i slobodoljubljivi seljak ispod Majevice sve više uviđa da su protiv novog, jačeg, organizovanijeg i opasnijeg tuđinskog zavojevača sada prevaziđeni stari načini borbe kao što su lokalne bune i hajdučke akcije i da se protiv novog neprijatelja treba boriti drugim, efikasnijim i cjelishodnijim sredstvima."

    Saznavši sve o njemu, stariji su ga objeručke prihvatili, a omladina zanesena idealima slobode "apostolski krenu u pomoć Kočićevom jednomišljeniku"Čim se saznalo za kandidaturu, "Otadžbina« je pisala: "Mi bismo željeli da jednom vidimo u Saboru, koji je podijeljen u klase i kurije i pravog zastupnika svoje klase. On istina neće umjeti toliko lagati i politizirati, ali neće izdavati živote i imanje braće..." U svom vanrednom izdanju "Otadžbina" je objavila da u užem izboru od kandidata ni jedan nije dobio potrebnu većinu pa je sa svojim ljudima povela živu kampanju za kandidata- težaka..." U predizbornu aktivnost uključiše se i Petar Kočić i Simo Eraković. I dr. Đorđe Lazarević iz Zvornika je bio vrlo aktivan. On "na ovećoj političkoj skupštini obiju grupa, u Zvorniku, svojim držanjem odlučuje pobjedu narodnog kandidata Maksima Đurkovića. Motivisana rezultatima prvog izbora, "Otadžbina" u članku "Narod progovara" kaže: "Naš izmučeni, prevareni i prodani, ali bistri i pronicljivi težak, prvi se odupro njihovom (austro-ugarskom) apsolutizmu. On, koga su svi htjeli i mislili da mogu zavoditi pa ga kao stoku prodavati vladi i agama, vratio je svima ono što su zaslužili... Narod sudi brzo, ali kad sudi, sudi jasno i odlučno..."

Kočic je gotovo cijelo vrijeme između prvog i drugog izbora proveo sa narodom. Učestvovao je i u radu skupštine u Zvorniku. Prema jednoj verziji posjetio je Maksima u Tmovi a prema drugoj "Petar Kočić i Simo Eraković su se sa Maksimom Đurkovićem sastali u Semberiji za vrijeme izborne kampanje..."

I Srpski klub je žestoko agitovao za svoga kandidata Atanasiju Šolu.

U toj oštroj borbi pobijedio je seljački kandidat, dobivši 5835 glasova, a njegov protivnik 3676. "Ovoga se puta - pise tim povodom »Otadžbina« -nije radilo samo o tome ko će dobiti jedan mandat, ovoga puta je narod trebao da izrekne svoj sud o dosadašnjoj politici Srba poslanika".

I, sud je zaista izrečen. Narod je kazao svoje.

Izborom seljaka iz Trnove u Bosanski sabor, proširio se i Klub Srba poslanika okupljenih oko »Otadžbine« ili takozvana Kočićeva grupa. U njoj su dr. Živko Nježić, potpredsjednik, Simo Eraković, Kosta Majkić, Vaso R. Crnogorčević, Maksim Đurković, dr. Đorđe Lazarević, sekretar, i Petar Kočić predsjednik. Ova grupa vodi sasvim samostalnu politiku. Proširena izborom jednog seljaka, njen program je pun socijalnih pitanja.

U jednom broju od 12. marta 1912. godine, Adam Pribičević u "Otadžbini" je pisao: "Odluka Kočićeve grupe da težaka između sebe biraju, kao jednoga od vodećih, uistinu je prvi znak šire demokratije, demokratije privredne koja se u ovom narodnom delu poče pojavljivati. Ulazak prvog radnika u parlament morao je moralno dići radništvo. Ulazak naših seljaka u nj mora moralno dići naše seljaštvo i naš, jer naši interesi ne ukrštaju se..." A Branko Čubrilović kaže: " Kočićevci su prešli neosetno sa liberalno-demokratskog shvatanja u politici na ekonomsko-socijalno i političko razrađivanje te politike. Težaci tu ne postaju jedna demagoška parola koliko stvaran političko-privredni činilac. Oni su odmah kao stalež i klasa, uneli u sve političke akcije stvarnost, izbjegavajući teorije apstraktnog politikanstva..."

Izborni rezultati izazvali su zaprepaštenje u Srpskom klubu i među pripadnicima mlade buržoazije koji su smatrali da je u Bosanskom saboru jedino mjesto veleposjednicima, advokatima i bogatim trgovcima, a ne "nekakvom težaku -buntovniku tamo iz neke Trnove..."

I, eto, taj seljak iz Trnove preskoči seoske granice i uđe u Bosanski sabor u kojem će svoj prvi poslanički govor započeti riječima: "Sirotinjo, i bogu si teška, a kamo li u kući u kojoj si". Bio je dosljedan Kočićevim idejama. U Saboru se, s grupom kojoj je pripadao, borio za provođenje njenog programa u kojem je najavljena najodlučnija borba za oslobođenje kmetova, rješavanje agrarnog pitanja, traženo autonomno i demokratsko uređenje Bosne i Hercegovine i drugo. Kako je to paradoksalno zvučalo ? U vrijeme tiranije i centralizovane vlasti, govoriti o autonomiji i demokratiji značilo je imati široke narodne mase uza se. A oni su ih imali, jer je Kočićev pokret izražavao stremljenja siromašnih slojeva. Politička platforma koju je zastupala Kočićeva grupa, i u ime koje istupa seljački poslanik, prihvaćena i podržana od tih slojeva, upravo je u to vrijeme predstavljala snagu narodnih masa.

Pred programom grupe okupljene oko »Otadžbine« neprijatno se osjećaju vlastodršci i njihovi satrapi. Oni uviđaju da se nešto novo, snažno i najnovije, vu;e yrakom. Takvo obilježje daje rad poslanika - seljaka u Bosanskom saboru, a sve će to kasnije biti utkano u visoko podignutu zastavu slobode i demokratije u njegovoj i našoj rodnoj Trnovi. I upravo treba reći da je Maksim Đurković, sa ostalim prvacima bio preteča krupnih društvenih i političkih događaja u svome selu od 1941-1945. godine. I Zahvaljujući njemu i drugim aktivistima, ti mali i, u svoje vrijeme, najmanji, i ljudi bili su kadri da stvore novog čovjeka i njegovo demokratsko samoupravno, društvo. On je svojim praktičnim postupcima dokazivao kako se čovjek mora ponašati. Njegovo nacionalno i socijalno stremljenje izražavalo je htijenja i svih slobodoljubivih Ijudi u Bosni i Hercegovini. Kao patriota, on uzima učešća u organizaciji "Narodne odbrane" i bori se za oslobođenje svoga porobljenog naroda. Skromnost, razboritost, poštenje, dosljednost, patriotizam, pravednost i izrazito demokratska nastrojenost bile su njegove najvažnije osobine. Bio je orijentisan prema mladima. U njegovoj kući su boravili često progresivni studenti i đaci Bijeljinske gimnazije. On pažljivo uči od drugih i strpljivo uči druge. Kreće se u društvu učenih i obrazovanih ljudi. I sam mnogo čita. Cijeni i pomaže "prosvjetne i kultume radnike i njihovu aktivnost." Učestvuje u radu , Odbora Srpskog kulturnog društva. "Prosvjeta", jedan je od inicijatora osnivanja Bijeljinske gimnazije, pomaže djelatnost Narodne biblioteke "Filip Višnjić" u Bijeljini, brine se za seoske škole, radi na osnivanju zemljoradničkih zadruga i oživljavanju kultumo-zabavnog života na selu, organizuje izgradnju puteva, odvodnjavanje zemljišnih površina i drugo.

    Poslije sarajevskog atentata, austro- ugarska žandarmerija ga je uhapsila i sprovela u Banja Luku, pa u Arad kao taoca, a u poznatom banjalučkom procesu osuđen je na 14 godina teške robije i upućen u Zenicu na izdržavanje kazne. U Crnoj kući u Banja Luci upoznao se sa dr Vojislavom Kecmanovićem Đedom i s njim ostao lični prijatelj sve do svoje prerane smrti. U zatvoru je teško, ali on to podnosi iako zdravlje popušta. I najzad prolazi vrijeme muka, dolazi kraj svemu tome i on je sa svim preživljelim robijašima na slobodi. Aktivan je u stvaranju nove države u koju se, nažalost, brzo razočarao pa, zbog toga, a i bolesti, počeo da povlači u miran život. Ali, 1928. godine opet je kandidovan i u "ime demokratske zajednice narod ga ponovo bira za svoga poslanika u Beogradsku skupštinu. Mučen životom i paćen bolešću, umire tiho u svojoj rodnoj Trnovi 1930. godine u pedesetoj godini života.